Intervju sa Slobodanom Đurićem

Pročitajte naš novi intervju sa gospodinom Slobodanom Đurićem.

Prije svega da Vas pozdravim i zahvalim što ste pristali na intervju u sklopu projekta „Living History Project“ kompanije Eastern Mining. Za početak recite nam nešto više o sebi.

Zovem se Slobodan Đurić i dolazim iz sela Duboštica. Vratio sam se na svoje imanje 1996. godine i obnovio ga vlastitim rukama uz pomoć dobrih ljudi. Za moj ostanak zaslužni su i moji profesori koji su mi prenijeli znanje o ljekovitom bilju i preparatima na bazi apifita, odnosno na bazi meda i bilja. Da bi se čovjek bavio ovim poslom, prvo i osnovno je edukacija, bez znanja teško da se može nešto postići, a druga stvar je naravno volja. Morate voljeti svoj posao da bi uspješno radili. Igrom slučaja sam pronašao bilježnicu svog ujke, u koju je krasopisom bilježio bakine recepte za liječenje pojedinih bolesti. Prema tim receptima, i uz pomoć jednog profesora koji mi je dao vjetar u leđa, napravili smo Bronhomed koji je već poznat i priznat van granica BiH. Upravo sam od ovog proizvoda krenuo dalje i osnovao svoju farmu pod nazivom Eko-farma.

Kako ste došli na ideju da osnujete Eko - farmu? 
Ideja je došla igrom slučaja, gdje opet moram spomenuti istog profesora. Sa svojom obitelji putovao je dolinom rijeke Krivaje te greškom skrenuo na put za Vareš. Shvativši da su pogriješili put, u prolazu kraj moje kuće upitali su me za smjernice. Vrlo rado sam ih ugostio, kako naš domaćinski običaj nalaže, i uz kavu objasnio kamo dalje. Profesor, veoma zainteresovan za naš kraj zbog čistoće i ljepote netaknute prirode, pozvao me na Institut i potaknuo na proizvodnju koja traje već 23 godine. Ljudi su pretrpani informacijama sa svih strana, dok meni farma predstavlja terapijsku oazu, gdje me biljke opuštaju i osjetim lakoću.

S obzirom da se bavite prodajom, zanima nas u koji kraj svijeta je najdalje otišao Vaš proizvod?
Stigao je čak do Novog Zelanda!

Možete li nam reći koji je bio Vaš prvi posao?
Završio sam saobraćajnu tehničku školu, ali međuvremenu nije bilo posla, pa sam završio i trgovačku školu. Zaposlio sam se u Veleprometu gdje sam radio 12 godina kao trgovac. Poslije sam radio kao saobraćajni tehničar u Željezari do ratnih dešavanja kada je većina stanovništva napustila Vareš.  

Kada pogledate na život na području općine Vareš, nekada i sad, možete li napraviti poređenje?
Vareš je bio industrijski centar u kojeg su stanovnici svih općina bivše Jugoslavije dolazili privređivati za život. Život je bio sasvim drugačiji, živjelo se normalno i bez stresa. Svake godine se išlo na more i nije bilo krize kao sada. Jednostavno su to bila neka druga vremena, neke stvari su bolje danas, a neke su bile bolje prije. Znate kako, prije nisi smio puno pričati, ali si radio, dok je danas obratno, puno pričaš, a nemaš posla.

Kada su rudnik i Željezara radili, da li se vodila briga o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona?
Nije se vodila briga o okolišu, nego što su rukovodioci rudnika i Željezare zacrtali to su i radili. Treba napomenuti da je velika površina degradirana bez naknadne kultivacije zemljišta. Danas s druge strane vidim da se obnavljaju površine. Općenito govoreći, vidim da se ljudima nudi mogućnost da ponovno obrađuju njive tamo i gdje rad sadašnjeg rudnika ima direktnog uticaja. 

Da li ste upoznati sa projektom rudarenja na lokalitetu Veovača i Rupice?
Često sam dolazio u Borovicu, poznajem taj kraj, dok na Rupicama nisam bio, a jedini izvor informacija o projektu dobivam preko medija i društvenih mreža. Upoznat sam da radovi napreduju u punom kapacitetu, ali to je sve. 

Po Vašem mišljenju, kakav će uticaj imati naš projekat na život ovog područja?
Sa finim poslovanjem, ja ne sumnjam u vašu firmu, jer vidim da dosta pažnje posvećujete ekologiji. Ako ostane ovako kao što ste planirali, vjerujem da će biti sve u redu. Čuo sam i vidim da ste dosta mlad kolektiv što znači da je prespektiva u vama. Ovo što radite ostaje u nasljeđu Vašoj djeci i to je upravo ono na što trebate misliti. Ja sam ekolog i održavam svoju eko farmu upravo zbog djece koja će doći u tu prirodu. 

Smatrate li da će Vareš doživjeti svoj ponovni procvat u budućnosti?
Sa ovim projektom hoće. Ne znam kolika je dužina postojanja vaše kompanije, ali ako je to na duži period onda sigurno da hoće. Ja bih iskreno želio da to bude duži period jer bi Vareš tad bio ono što je nekad bio. Dosta se novca uložilo u projekat, što nam ostavlja dojam da se ipak radi o dužem periodu.

Za kraj našeg razgovora, možete li nam reći neku poruku za mlade?
Djeco čuvajte ovaj od Boga dat prostor! Vareš je lijep, samo ga treba sačuvati za svoju djecu i sljedeće generacije, zato nemojte odlaziti, ima posla za sve. Samo treba sebi naći zanimanje koje će Vas ispuniti radošću. To bi bila moja poruka za mlade.