INTERVJU SA SLAVICOM MALBAŠIĆ

Želim da Vam se zahvalim na Vašem izdvojenom vremenu i tome što ćete govoriti za treće izdanje našeg Eastern Mining biltena o svom iskustvu i zapolenju, a koji je u sklopu projekta "Living history project".

Ja sam Slavica Malbašić, rođena na Pržićima gdje sam i osnovala porodicu živim tu na Tisovcima, a djeca su mi u inostranstvu – jedan sin živi u Zagrebu, a drugi je u Holandiji. Za vrijeme rata sam živjela u Drvaru, gdje sam tri godine radila u vrtiću. Kada je počeo sa radom  rudnik olova, cinka i barita tu sam se zaposlila kao kuharica

Šta je bio Vaš prvi posao?

Moje prvo zaposlenje je bilo u u školskoj kuhinji na Pržićima gdje sam počela raditi sa 17 godina kao kuharica. Tu sam stekla prva radna iskustva, koja sam nastavila kasnije sa radom u kuhinji Energoinvestovog rudnika. Sa 39 godina sam počela raditi kao kuharica u rudniku jer sam se u međuvremenu posvetila porodici i odgoju djece.

Koliko je ljudi bilo zaposleno u sektoru u kojem ste Vi bili zaposleni?

U kuhinji Energoinvesta je radilo nas četvero. Zaista je bilo lijepo raditi u kuhinji, prvenstveno jer smo se slagali i bili smo kao jedna porodica.Radili smo u dvije smjene, obzirom da je u Rudniku bilo zaposleno oko 570 osoba. Posla i obaveza je zaista bilo mnogo, jer smo pored osnovnih poslova imali i zaduženja oko gostiju i poslovnih partnera koji su nas posjećivali.

Već ste spomenuli da je u Rudniku tada radili oko 570 osoba, da li je neko od članova Vaše porodice ili rodbine radio u rudniku?

Ne, niko od moje porodice nije bio zaposlen u rudniku. Ja sam samo radila u Energoinvestovom rudniku, kako sam već navela na poslovima kuharice..

Rekli ste da ste radili u školi, možete li reći koliko je đaka tada pohađalo osnovnu školu?

Da, radila sam u školskoj kuhinji. U to vrijeme, svaki razred je imao po dva odjeljenja, a ukupno je bilo 750 đaka od prvog do osmog razreda osnovne škole. A, danas imamo samo dvoje učenika na ovom području, nažalost.

U vremenu kada ste Vi radili u Rudniku olova, cinka i barita da li je bilo zaposlenih žena?

Bilo je mnogo zaposlenih žena u rudniku, rudarskih i hemijskih inžinjera, zatim rudarskih tehničara u rudniku. Veliki broj žena je radio u laboratoriji i upravi, također.

Šta Vam se najviše sviđalo u Vašem poslu zbog čega ste voljeli da radite?

Nikada mi nije bilo teško da radim, a obzirom da su žene u prošlosti imale male mogućnosti za školovanje, ja sam se uvijek borila i trudila da sebi dokažem da sam sposobna i korisna. Najviše me ispunjavalo kada sam radila u vrtiću, sa djecom je najljepše raditi.

Kada pogledate na život nekad i sad, na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Život je prije bilo lijep. Preduzeća su radila, veliki broj ljudi je bio zaposlen i samim tim porodice su bile obezbjeđene. Vareš je imao sve. Mi smo npr. svaki sat imali autobus od Pržića do Vareša, imali smo dva kafića, Dom kulture i bife. Često su se organizovale zabave. Zatim, u Dom zdravlja Vareš su svake sedmice dolazili doktori specijalisti. Danas toga više nema. Nema ni gradskog autobusa čak, samo kombi koji radi do 15:00 sati. Međutim, ja sam jako sretna zbog vašeg Projekta, ja to vidim kao svjetlo na kraju tunela i radujem se otvaranju rudnika.

Kako je Vareš izgledao na vrhuncu svoje moći u doba kada je radio rudnik olova, cinka i barita?

U Varešu je tada djelovalo više preduzeća, samo Željezara je imala 1.500 - 2.000 radnika. Rudnik je zapošljavao oko 570 kao što sam već rekla. Potom, drvoprerada “Zvijezda”, Bobovac, Snaga i drugi. Život je bio aktivan i kvalitetan, a plate su bile redovne. Život je stvarno bio lijep.

Kada su rudnik i željezara radili, je li se polagalo dovoljno računa o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona te oblasti?

Obećavalo se mnogo, međutim nije se poduzimalo skoro ništa. Najveći problem je bila separacija i prašina koja se javljala tokom rada rudnika.. Iako je bilo reakcija i nezadovoljstva od strane  mještana, tadašnje rukovodstvo nije poduzimalo ništa po tom pitanju.

Imate li neku poruku za mlade ljude koji tek počinju graditi svoje karijere?

Svima bih poručila da ostanu u našem Varešu, a onima koji su otišli da se vrate jer nema nigdje sreće kao kod kuće.

Hvala Vam na Vašem izdvojenom vremenu uz nadu da će se ova saradnja i dalje nastaviti i unaprijeđivati?

Hvala Vama na posjeti. Drago mi je sa smo razgovarale i naravno uvijek se možete obratiti za bilo kakve informacije. Ja se iskreno nadam i želim da se kroz aktivnosti Vaše kompanije vrati barem mali dio života kakav smo prije živjeli na području općine Vareš.